Dan osoba sa invaliditetom? Bože kakva farsa!
Danas je 3. decembar, Dan osoba sa invaliditetom... A gde sam tu ja?
Uz sećanje na nekadašnje ideale od toga datuma nije ostalo ništa. Zato radije razmišljam o prvom snegu kojeg sam tako dugo očekivala tokom ovog vrelog i nepodnošljivog leta, o tome kako bih trebala negde da otputujem, da se vidim sa nekim prijateljima. Jer život, to je skup malih momenata u kojimo smo istinski srećni gde smo samo svoji i ono što jesmo. Radi tih trenutaka vredi boriti se.
Ovaj dan ostavljam da ga slave oni koji ga promovišu koji su ponajmanje osobe sa invaliditetom... A zar to nije logično? Da, ovaj dan, Dan osoba sa invaliditetom postoji zbog medija, zbog političara, zbog javnih ličnosti, pa i oni moraju da imaju prostora da pokažu svoje milosrđe i dobrotu. Ali, i, ovaj dan, 3. decembar, po malo snežan i tako tih postoji zbog mene, zbog običnih ljudi da ga iskoriste najbolje što mogu, da mu se raduju.
Mnogo volim kada sam tako nezahvalna prema društvu, ali i dalje uviđam da oni i te kako mogu bez mene. Njima ništa ne značim ja, ni bilo ko drugi. Ali meni znači dabudem srećna sa malim stvarima koje čine život bogatijim.