Dalekom čoveku...

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Noći su mostovi ka tebi a dani su bolni jer daljina koja nas razdvaja čini da ovaj život ne živim u potpunosti. Snovi u kojima si ti su svetlost mog nadanja da je ovo naše što imamo moguće. Pomislim po nekada kako je nepravedan sav taj bol i kako život teče pored nas dok mi tražimo jedno drugo. Ti si stvaran u mom životu i ja u tvom, pa zašto se onda ne srećemo. Ne, ti nisi iluzija, ti si moja realnost, a to je ljudskom umu teško da  shvati. Ne mogu da živim bez tebe i ako te nikada nisam zagrlila.  Krijem našu ljubav pretvarajući se da sam nezainteresovana za bilo koga. Jer niko nikada neće razumeti ono što je Bog spojio. On jedino razume moju čežnju za tobom, dalekim voljenim čovekom i mojom srodnom dušom.


Ljubav a ne žrtva!

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

 

 

"Ljubav nikad ništa ne zahteva, već samo daje. Ljubav samo pati, nikada se ne kaje i nikada se ne sveti." Mahatma Ghandi

 

"Oni koji vole očekujući nešto za uzvrat, u stvari samo misle da vole." Paulo Coelho

 

 

 

Ako zaista volim, meni ništa ne pada teško jer snagu koja mi je potrebna dobijam od ljubavi, od Boga.

Zašto onda svi govore o žrtvi? Zašto ljubav poistovećuju sa žrtvovanjem?

Ja to ne razumem, najblaže rečeno, ne shvatam vezu između ljubavi i žrtve...

 

Još u porodici, od samog detinjstva deci se nameće taj pojam kao nešto što po svaku cenu moraju da prihvate. Jer, majka se žrtvovala da te rodi, ona se žrtvuje da te vaspitava, da ti  obezbedi normalan život. Ti jednostavno moraš da budeš zahvalan i srećan jer neko se žrtvovao za tebe i ti ćeš jednom morati da uzvratiš svu tu žrtvu jer si dužan, to je tvoja moralna obaveza. I tako deca, mnoga deca, rastu sa idejom da su nečiji teret, da je neko zbog njih žrtvovao sebe i sa tom decom polako raste osećaj krivice koji kasnije prelazi ili u  apatiju, ili u pobunu ili se prenosi na sledeću i sledeću generaciju dece... I svi ti roditelji veruju da vole svoju decu...

 

U školi, na poslu uvek se neko žrtvuje radi nekoga, u politici, u  prijateljstvu, u ljubavnoj vezi... Uvek je neko nečija žrtva, uvek neko daje previše, uvek neko dobija premalo...

 

Najočiglednije, kada je u pitanju pomoć drugima, ističe se ideja o žrtvi. Neki to nazivaju samilost, milosrđe, i svi smatraju da čine žrtvu, ali u ovom slučaju ona je dobrovoljna. I ako dobrovoljna, ona je ipak žrtva. Na taj način ljudi često iskazuju svoju potrebu da istaknu svoju veliku ulogu u pomoći drugima.

 

I mada bi sve ovo trebalo reći drugačije, priznati kako ipak bez žrtve nebi bilo dobrote i kako niko nebi napredovao da nije onih koji na svojim leđima nose sav teret ovog sveta i kako bez žrtve nema opstanka ljudskom rodu, sasvim je ispravno pobuniti se protiv takvog sveta.

 

Ni Bog nije izuzet od ideje žrtve i time je osećaj krivice dobio svoju punoću u životima mnogih i doveo do paklenih muka one koji su želeli da na tu žrtvu daju adekvatan odgovor. Ali, budući da nisu bili jaki, pali su pod osećajem krivice. Neki su jednostavno odbacili Boga jer su spoznali da je nametanje ideje o žrtvi, odnosno nametanje osećaja krivice strano jednom čoveku.

 

Mnogima danas nije sasvim jasno šta se dešava sa novijim generacijama, zašto su svi okrenuli glavu od  nekadašnjih merila vrednosti i zašto pribegavaju bezbrižnom životu koji se  po nekada graniči i sa hedonizmom?

 

Ljudi, a naročito mladi  sa revoltom odbacuju lažne vrednosti i prihvataju ono što im se prvo ponudi i učini prihvatljivim. I to je jedan vid pobune u jednom ljudskom biću koje konačno odlučuje da ne bude žrtva već da živi život dostojan čoveka. Oslobođenje je cilj, a kako u tom momentu ne postoji ideja o pravim vrednostima, prihvata se  jedino ponuđeno rešenje, a to je često život bez pravila koji po nekada vodi  u hedonizam.

 

I ovog puta jedino moguće rešenje je u bezuslovnoj ljubavi. Ona je jedini odgovor na naše postojanje. Naš život jedino ima smisla u bezuslovnoj ljubavi. Naše postojanje nije bilo kakav slučaj, niko nema pravo, pa čak ni roditelj da nas tereti idejom o žrtvi. I da je to tako i da smo rođeni protiv volje roditelja, ima Neko ko nas je želeo, Neko ko nam je dao život i ako to nije morao. Njegova je ljubav bezuslovna. Voljom Božijom došli smo na ovaj svet i ovaj život je dar Božiji nama. Životu se treba radovati. Ako se ne radujemo tome što postojimo kakav ćemo odnos imati prema našoj sopstvenoj deci, prema njihovoj deci i tako dalje...

 

Davanje je radost a ne žrtva. Onaj ko daje, daje zato što to želi, vođen ljubavlju on ne traži ništa, njegova jedina radost je radost onoga koji prima. Za mnoge roditelje to je tako stran osećaj, davati detetu i videti ga srećnim i ne tražiti ništa za uzvrat... Jer i to priznanje koje većina traži, potvrdu u drugima u svojoj deci nije bezuslovna ljubav.

 

Ako činimo dobra dela, onda ih ne činimo da bi nam neko odao priznanje, nego da bi videli da ta dela rezultiraju na dobro, da je to još jedan korak u borbi za jedan bolji svet.

 

Ljubav a ne ideja o žrtvi nas čini hrabrima i odvažnima za dela koja nemaju cenu.

 

 

Bezuslovna ljubav nije samo uzrok našeg postojanja već i Božijeg prisustva u svetu. Jer, On nije morao da postane čovek on je to  upravo učinio i postradao i na kraju vaskrsao. I to nije žrtva, to je ljubav.

 

Imajući u vidu prisustvo bezuslovne ljubavi, mi imamo pravo da se usprotivimo ideji o žrtvi. Odakle pravo roditelju da sebe naziva žrtvom? Odakle mu pravo da detetu nameće breme osećaja krivice? Zločin je dati nekom život i posle mu oduzeti radost življenja. Zločin je biti nezahvalan pred tako divnim darom Božijim, pred detetom. I umesto da roditelj zahvali Bogu na Njegovom daru, on još sebe  naziva žrtvom i traži pravdu, traži da mu se to sve vrati. Sve to čini roditelj detetu koje nije tražilo da se rodi i time je zločin još veći.

 

Bolje je nikada ne pomagati ljudima nego pomoći i reći da je to bila žrtva. Na taj način nekome ko je nesrećan uvećavamo nesreću i činimo ga još bespomoćnijim i  stavljamo ga u položaj večitog krivca jer on ne može ničim da uzvrati osim velike zahvalnosti.

 

Potrebno je oživeti ljubav u nama, zaboraviti na sebe i živeti za druge, jer naša je sreća sreća drugih. Tu mesta nema za žrtvu.  Ljubav koja nas pokreće  je inaš krajnji cilj.

 

 

Došli smo na ovaj svet iz ljubavi, ljubavlju Božijom stvoreni smo i ljubav treba da bude jedino čemu težimo. U tome se nikada nećemo prevariti. Ljubav je jedini izvor sreće, ona je smisao našeg života, ona nam daje sigurnost kakvu nigde nećemo naći. Sva naša dela, sve što odlučimo, što pomislimo bez ljubavi pretvara se u pakao. Jer pakao je odsustvo ljubavi. Ljubav nas oslobađa od svakog ropstva u koje upadamo nekad i protiv svoje krivice. U  potrazi za boljim svetom,  najbolje je otkriti ljubav. Tako će žrtvovanje za nekoga ustupiti mesto radosti davanja, osećaj krivice će ustupiti mesto radosti što postojimo, razočaranje će ustupiti mesto optimizmu, očajanje zbog života, saznanju da će neko biti srećan i da je u stvari naša sreća sreća drugih, a ne zadovoljenje priznanjem da smo žrtve jer ljubav to je davanje bez računice i interesa.


Tolerancija ili ljubav

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Ne volim reč tolerancija, zato što je za moj ukus i suviše formalna... Tolerisati nije isto što i voleti... Kada tolerišemo nismo obavezni da volimo.

 Čoveku je potrebno mnogo više od tolerancije. Potrebne su čvršće veze koje nas spajaju i koje su garancija našeg opstanka.  Potreban je pokretač a to je ljubav.

Kada idem ulicom i sretnem nepoznatog čoveka, ja ne znam ko je on, ne znam koje je vere i kog porekla. I šta me sprečava onda da ga volim? 

Kako je divno u nekome ko je različit pronaći mnogo toga zajedničkog. Kako je veličanstveno biti ujedinjen u istim snovima sa ljudima sa drugog kraja sveta.

Ovaj svet u kome živimo često udaljuje ljude, ali srećom postoji drugi svet koji je realniji, svet misli i osećanja, svet snova i  slobode gde smo svi ono što jesmo i kada u prijatelju prepoznamo nekog nama sličnog, on postaje deo našeg sveta.  U njemu kuca isto srce, isti život živimo na Zemlji.

Svakoga dana ljudi prepoznaju jedni druge. Daljina ne sprečava  da budemo bliski. Pa ipak ono prvo što uočavamo kod drugih su razlike i tako identifikujemo ljude, na osnovu razlika. Tako ih i kategorišemo, sudimo o njima često smatramo nepotrebnim udubljivati se, jer to što je druge vere ili nacije ili opredeljenja, stvara u nama predubeđenje o tom čoveku i mi ga svrstavamo u neku od kategorija, najčešće u kategoriju manje poželjnih ljudi... I koliko gubimo time? Koliko smo propustili?

Ja znam da razlike postoje, ali ne želim da im pridam veći značaj od onog koji im pripada. Jer, svi smo jednaki i svi smo različiti istovremeno.

Često se govori o toleranciji kao kategoriji i svi smo u teoriji tolerantni i to do one mere dokle se ne dotiče nas samih. Ali, da li bi neko imao hrabrosti da tu toleranciju pokaže javno na svom ličnom primeru?

Zato se ja odlučujem radije za ljubav. Ljubav ne zavisi od teorija o toleranciji, ona često ne govori, već o njoj govore dela. Ljubav se ne pita da li komšija misli loše o meni i da li ću sutra ostati bez posla zato što nemam prag tolerancije koji se zove uobičaeno ponašanje u društvu, ona je poput Sunca koje očigledno sija dok svakodnevica teče svojim tokom. Zato što  oni koji imaju istinsku ljubav nisu sposobni da žive dva života, jedan društven a drugi privatan, spoznali su istinsku sreću i tako žive  srećni u svom svetu ljubavi, žive slobodno. Ljubav je istina, a istina se ne može sakriti. Istina oslobadja od okova ljudske taštine i čini nas srećnima. Samo je jedan korak dovoljan da se dostigne ta sreća, odluka da se sluša sopstveno srce.

Zato sam odlučila da volim ljude a ne njihov društveni ugled čistunaca, moralne kvalitete, akademski nivo obrazovanja. Mene neće ushititi to što je neko iste vere i nacije, već to što u nekome različitom prepoznam da delimo iste snove. Srećna sam samo onda kada u drugome osetim i prepoznam iste otkucaje srca, iste nade, ljubav i želje. Onda je ceo svet za mene dom Božiji, onda se osećam sigurno zbog te  niti koja nas sve povezuje i koja je jača od svih ratova, predrasuda, društvenih formi,  strahova. To  je ljubav stvaralačka i nedvosmislena, jer ničim nije uslovljena.  Božija ljubav kojom smo pozvani da volimo, budući da nas je Bog iz ljubavi stvorio. . Zato slobodno kažem da volim ljude zato što ih volim. Boljeg objašnjenja za to nemam.


Prijateljstvo - Meša Selimović

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

.....Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve

drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može

da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas

Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem,

biću ti prijatelj.

 

Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo

nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome

što mi je postao potreban, što nisam zamjerio

ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo

postalo važno.

 

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba

objašnjavati ni tražiti joj razloge.

Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom

pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti

u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni

poklonio svoje prijateljstvo.

Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav...

 

A ništa ja nisam poklonio tebi

već sebi...


Povratak...

Pozdrav svima,

ovde neko davno zaboravljen... U stvari, kada neko nestane iznenada, još se brže zaboravi... Da se ne pravdam, ali, problemi sa kompom i sl... Ipak nastavljam tamo gde sam stala...